Post by Zejna Šarić on Feb 6, 2016 20:03:28 GMT
Iako sam itekako dobro svjesna da vršnjačko nasilje, kao jedan itekako globalni problem, nije zastupljen na samo jednom prostoru već se kao takav prožima, u svakom kutku, gdje god ljudi, ali prvenstveno mladi, dolaze u interakciju jedni sa drugima, ipak nisam mogla da zamislim da će se jedan takav primjer vršnjačkog nasilja dogoditi i u mojoj blizini, da budem još preciznija u mojoj prisutnosti.
Bez obzira, što o nasilju kao jednoj itekako negativnoj pojavi, koja za sobom svaki put, povlači ogroman broj negativnih posljedica, znam mnogo toga, i bez obzira što sam upoznata sa mnogobrojnim primjerima, tog istog nasilja, koje se dešavalo u godinama iza nas, bilo na prostoru Bosne i Hercegovine, tako isto i u drugim zemljama, ipak mi je taj pojam ostao nekako dalek i nedokučiv, u kontekstu, da sam smatrala da se to nikada ne može dogoditi u mojom blizini, ili još gore u mojoj prisutnosti.
Međutim, dešavanja, u decembru mjesecu predhodne godine, uveliko su promijenila način moga gledanja po pitanju vršnjačkog nasilja.
Tuzla. Izuzetno lijep sunčani, zimski dan. Jednom riječju idila. Nekoliko sati odmora i šetnje, u danima, kada su svi, a prvenstveno učenici umorni i preopterećeni svim onim obavezama koje sa sobom donose dani pred završetak prvog polugodišta, bili su prava poslastica.
Vraćajući se iz jedne takve popodnevne šetnje,prelazeći preko pješačkog prelaza, najprije čujem buku, a potom sa druge strane ulice, u parku, primjetiim i grupu dječaka u dobi od 12 do 15 godina. Shvatam da su upravo oni ti koji proizvode ne snošljivu galmu. Nakon, prelaska na drugu stranu ulica, i dolaska neposredno do samog ulaza u park, shvatam da je upitanju tuča.
Iskreno i prije sam imala priliku da vidim uživo neke vrste "tuča", ali to u suštini, zapravo i nisu bile tuče već gurkanja dječaka i djevojčica u predškolskoj dobi ili eventualno prvim razredima osnovne škole.
Taj dogadjaj iz decembra mjeseca bio je prvi put da sam svjedočila pravoj pravcatoj tuči. Osjećaj nije bio nimalo ugodan. Dječaci iako mladji u odnosu na mene, dojmili su mi se izuzetno snažno, tako da svaka pomisao, da kao djevojka, upadnem u skupinu, s ciljem, sprečavanja tuče padala je u vodu.
S druge strane, jedan od dječaka, već je uveliko ležao na zemlji. Iako drugi nisu obraćali pažnju na njega, jer su i dalje nastavljali sa tučom, dotični dječak, nije ustajao sa sniježne površine.
Ponovo ću se vratiti na to da je takav osjećaj doista ne opisiv. Sve one teorije o reagovanju na vršnjačko nasilje koje sam učila sa raznih inernet stranica, portala i članaka, izgubile su se u trenutku kada su mi najviše bile potrebne. Medjutim, sama tuča nije bilo to, što je najviše otežavala cjelokupnu situaciju. Puno veći problem ležao je u tome što niko od onih koji su prolazili parkom nije obraćao pozornost na ono što se događalo. Takodje u susjednim zgradama na tarasama su se mogla primjetiti znatiželjna lica, ali ni od njih niko nije reagirao. Jedna riječ koja može opisati sve ovo. NEVJEROVATNO ! Zapravo, izvinjavam se, postoje dvije riječi- NEVJEROVATNO I NEMOGUĆE. I dalje nisam mogla da vjerujem da se to dešava u mome gradu, u mojoj blizini i ono što je možda od svega toga najgore, gledam odrasle, zrele ljude koji neće ništa da poduzmu.
Što se tiče mene znala sam samo jedno. Ni po koju cijenu nisam smjela samo tako napustiti mjesto dogadjaa i kao svi ostali, tako ravnodušno otići.
Možda je uistinu, bilo i boljih rješanja od pozivanja policijskog službenika, ali meni u tom momentu na pamet nije padala ni jedno drugo. Policajac je naravno uradio svoju dužnost. Mladić, kojeg sam već spominjala, prevezen je do doma zdravlja. Kako sam poslije saznala, prelom desne ruke, napravio je velike probleme i roditeljima a i samome mladiću. Šta se dogodilo sa ostalim dječacima, nakon dolaska policije, ne mogu pouzdano reći. Nadam se samo da čitav slučaj nije tek tako bačen u zaborav kao samo još jedan u nizu " bezazlenih primjera vršnjačkog nasilja" .
Nakon ovoga, postala sam svjesna, dviju veoma važnih stvari.
Kao prvo, od vršnjačkog nasilja niko nije upotpunosti zaštićen, i svako bez obzira u, koliko na izgled mirnom dijelu grada živi, može doći u situaciju da bude njegova žrtva, njegov počinioc ili općenito da prisustvuje kao posmatrač samom činu tog vršnjačkog nasilja.
Kao drugo, svijest naših gradjana po ovome pitanju je na izrazito niskom nivou. Svi mi, ali prvenstveno mladi, trebamo raditi na upoznavanju i naših vršnjaka, ali i njihovih roditelja i općenito gradjana mjesta u kojem živimo na posljedice koje za sobom povlači vršnjačko nasilje te pogubnost tog istog čina za sve nas.
Što se mene tiče, ja se samo iskreno nadam, da više neću doći u situaciju da prisustvujem činu nekog vršnjačkog nasilja, ali i da ako bi mi se nakada ponovilo to negativno iskustvo, u svakom slučaju neću biti jedina u nizu mnogobrojnih koja će reagovati.
Bez obzira, što o nasilju kao jednoj itekako negativnoj pojavi, koja za sobom svaki put, povlači ogroman broj negativnih posljedica, znam mnogo toga, i bez obzira što sam upoznata sa mnogobrojnim primjerima, tog istog nasilja, koje se dešavalo u godinama iza nas, bilo na prostoru Bosne i Hercegovine, tako isto i u drugim zemljama, ipak mi je taj pojam ostao nekako dalek i nedokučiv, u kontekstu, da sam smatrala da se to nikada ne može dogoditi u mojom blizini, ili još gore u mojoj prisutnosti.
Međutim, dešavanja, u decembru mjesecu predhodne godine, uveliko su promijenila način moga gledanja po pitanju vršnjačkog nasilja.
Tuzla. Izuzetno lijep sunčani, zimski dan. Jednom riječju idila. Nekoliko sati odmora i šetnje, u danima, kada su svi, a prvenstveno učenici umorni i preopterećeni svim onim obavezama koje sa sobom donose dani pred završetak prvog polugodišta, bili su prava poslastica.
Vraćajući se iz jedne takve popodnevne šetnje,prelazeći preko pješačkog prelaza, najprije čujem buku, a potom sa druge strane ulice, u parku, primjetiim i grupu dječaka u dobi od 12 do 15 godina. Shvatam da su upravo oni ti koji proizvode ne snošljivu galmu. Nakon, prelaska na drugu stranu ulica, i dolaska neposredno do samog ulaza u park, shvatam da je upitanju tuča.
Iskreno i prije sam imala priliku da vidim uživo neke vrste "tuča", ali to u suštini, zapravo i nisu bile tuče već gurkanja dječaka i djevojčica u predškolskoj dobi ili eventualno prvim razredima osnovne škole.
Taj dogadjaj iz decembra mjeseca bio je prvi put da sam svjedočila pravoj pravcatoj tuči. Osjećaj nije bio nimalo ugodan. Dječaci iako mladji u odnosu na mene, dojmili su mi se izuzetno snažno, tako da svaka pomisao, da kao djevojka, upadnem u skupinu, s ciljem, sprečavanja tuče padala je u vodu.
S druge strane, jedan od dječaka, već je uveliko ležao na zemlji. Iako drugi nisu obraćali pažnju na njega, jer su i dalje nastavljali sa tučom, dotični dječak, nije ustajao sa sniježne površine.
Ponovo ću se vratiti na to da je takav osjećaj doista ne opisiv. Sve one teorije o reagovanju na vršnjačko nasilje koje sam učila sa raznih inernet stranica, portala i članaka, izgubile su se u trenutku kada su mi najviše bile potrebne. Medjutim, sama tuča nije bilo to, što je najviše otežavala cjelokupnu situaciju. Puno veći problem ležao je u tome što niko od onih koji su prolazili parkom nije obraćao pozornost na ono što se događalo. Takodje u susjednim zgradama na tarasama su se mogla primjetiti znatiželjna lica, ali ni od njih niko nije reagirao. Jedna riječ koja može opisati sve ovo. NEVJEROVATNO ! Zapravo, izvinjavam se, postoje dvije riječi- NEVJEROVATNO I NEMOGUĆE. I dalje nisam mogla da vjerujem da se to dešava u mome gradu, u mojoj blizini i ono što je možda od svega toga najgore, gledam odrasle, zrele ljude koji neće ništa da poduzmu.
Što se tiče mene znala sam samo jedno. Ni po koju cijenu nisam smjela samo tako napustiti mjesto dogadjaa i kao svi ostali, tako ravnodušno otići.
Možda je uistinu, bilo i boljih rješanja od pozivanja policijskog službenika, ali meni u tom momentu na pamet nije padala ni jedno drugo. Policajac je naravno uradio svoju dužnost. Mladić, kojeg sam već spominjala, prevezen je do doma zdravlja. Kako sam poslije saznala, prelom desne ruke, napravio je velike probleme i roditeljima a i samome mladiću. Šta se dogodilo sa ostalim dječacima, nakon dolaska policije, ne mogu pouzdano reći. Nadam se samo da čitav slučaj nije tek tako bačen u zaborav kao samo još jedan u nizu " bezazlenih primjera vršnjačkog nasilja" .
Nakon ovoga, postala sam svjesna, dviju veoma važnih stvari.
Kao prvo, od vršnjačkog nasilja niko nije upotpunosti zaštićen, i svako bez obzira u, koliko na izgled mirnom dijelu grada živi, može doći u situaciju da bude njegova žrtva, njegov počinioc ili općenito da prisustvuje kao posmatrač samom činu tog vršnjačkog nasilja.
Kao drugo, svijest naših gradjana po ovome pitanju je na izrazito niskom nivou. Svi mi, ali prvenstveno mladi, trebamo raditi na upoznavanju i naših vršnjaka, ali i njihovih roditelja i općenito gradjana mjesta u kojem živimo na posljedice koje za sobom povlači vršnjačko nasilje te pogubnost tog istog čina za sve nas.
Što se mene tiče, ja se samo iskreno nadam, da više neću doći u situaciju da prisustvujem činu nekog vršnjačkog nasilja, ali i da ako bi mi se nakada ponovilo to negativno iskustvo, u svakom slučaju neću biti jedina u nizu mnogobrojnih koja će reagovati.
