|
|
Post by Savjest on May 25, 2015 8:20:16 GMT
Kada bi me neko pitao za savjet kako je najbolje riješiti problem vršnjačkog nasilja, ja bih mu rekla da je najvažnije ne okrenuti glavu ukoliko primijeti da se ono dešava. Mislim da će mene cijeli život progoniti događaj kada nisam rastavila tuču djece (imali su po nekih 8 godina) a ja sam tada bila 6 godina starija od njih. Jednog su dječaka oborili na pod o idarali. On je plakao, a ja sam samo prošla, misleći da to nije moj problem. A jeste. Sve što se dešava u našoj okolini je naš problem. I sada skoro 3 godine od tog događaja razmišljam da li je taj dječak dobro, kakav mu je život i hoće li i on odrasti u bešćutnu osobu pa proći pored nasilja bez da išta poduzme jer ja nisam primjerom pokazala kako se pravilno reaguje.
|
|
|
|
Post by Zinaida on Jul 13, 2015 7:13:56 GMT
Mislim da nije lako pravovremeno reagovati. Posebno ako nas niko nije naučio kako da reagujemo. A da se ne lažemo, živimo u svijetu u kojem je puno lakše proći pored žrtve nego joj pomoći.
|
|
|
|
Post by Velimir on Jul 16, 2015 21:11:40 GMT
Ponekada nam strah povećava želju da se udaljimo od problema. Uvijek nekako mislimo da to nije naša briga i da to nije naša bitka. Nekako uvijek djeluje da će neko drugi. Prije par dana sam pročitao jedno sociološko istraživanje koje kaše da čak 85% više šanse imamo da dobijemo pomoću ukoliko ne u blizini samo jedna osoba, a sa povećanjem grupe taj procenat se mnogo više smanjuje. Psiholozi su utvrdili da ljudi približno svi reaguju i da ukoliko su sami znanju da moraju nešto uraditi,ukoliko je još neko tu uvijek će misliti možda će neko drugi to uraditi.
Strah je priroda, ali moramo pronalaziti načine da uvijek pomognemo drugom kako bismo vjerovali da kada se mi nađemo u problemu neko će pomoci nama.
|
|
