Post by roditelj on Feb 8, 2015 21:13:22 GMT
Ja sam roditelj jednog vašeg debatanta. Prije nekog vremena došao je kući iz škole sa pričom o forumu i blogu o nenasilju. Veoma me zainteresirao njegov entuzijazam. Razmišljao sam dugo o tom razgovoru. A onda jedne subote u šetnji, odlučio sam sa svojim sinom podijeliti dijelove mračne prošlosti o meni koju on nije ni slutio. Nadao sam se da je dovoljno odrastao za tu priču. Pokazalo se kao jedna veoma dobra odluka. A onda smo se dogovorili za sve koji prate ovaj forum da ovdje podijelim svoju priču. Nadam se da to nije protiv pravila, a možda moja priča nekome pomogne.
Rođen sam mnogo prije vas u porodici koja je sa strane djelovala kao sasvim obična porodica. Međutim, u naša četiri zida sve je bilo daleko od običnog. Otac je bio osoba na poziciji i svi su ga poštovali. Ali imao je veliki problem s alkoholom i veoma puno je pio. Bio je alkoholičar koji nije želio priznati da ima problem i koji nije želio pomoć u borbi s problemom. Frustracije u životu, na poslu, iz kafane, donosio je kući i batinama praznio na majci, sestri i meni. Škola i ulica bila je moj bijeg od kuće i moje utočište. Ali ljudima koji su me okruživali to nije bilo tako. Ja sam svoj bijes i nemoć koje nisam mogao iskaliti na ocu, iskaljivao na svakome koga sam smatrao slabijim od sebe. Bio sam nasilnik teške kategorije i u školi su me svi izbjegavali. Škola mi je išla solidno i danas ne znam kako. Ali zbog ponašanja nerijetko sam bio kod direktora. Tako je prošla osnovna škola, a onda sam prešao u srednju školu još bjesniji jer sam bio sve nemoćni i nemoćniji. Često sam razmišljao da odem od kuće, da napustim školu, da učinim bilo što samo da on prestane. Jedno vrijeme nekako s početkom srednje škole razmišljao sam da sebi oduzmem život jer nisam vidio izlaz i te situacije. Na polovini prvog razreda u naš razred došla je moja današnja supruga, mala i sitna, plava. Sjela je do mene valjda još nesvjesna ko sam ja. Svi u razredu su znali i u čudu je gledali. Upoznali smo se iako ja nisam mnogo pričljiv. Bio sam prema njoj veoma drzak i bahat. A ona je to ignorirala i nastavljala dalje da razgovara. Jednog popodneva dok smo izlazili iz škole prišao je jedan od mojih prijatelja nasilnika i oteo joj knjige. Obično smo tako postupali posebno s onim koji novi dođu. Ali tog trenutka mi to više nije bilo prirodno. Naredio sam mu da vrati knjige, ali on se samo smijao. Uhvatio sam ga za ruku i ponovio. Znao sam da će tada izbiti tuča i samo sam joj dodao knjige i rekao da trči. Strašno smo se potukli i danas to pamtim. Ali mislim da je to bila i moja posljednja tuča i maltretiranje. Sedmicama poslije izbjegavao sam nju i provodio vrijeme sam razmišljajući o svemu. Ali ona je i nakon toga svega ostala sjediti pored mene. Počeo sam mnogo vremena provoditi s njom, kod njenih roditelja koji su mi otvorili vrata svog doma i odjednom sam imao priliku da vidim kako izgleda normalna porodica. Završili smo školu. Njen otac je platio moj fakultet i nakon diplome trebali smo se vjenčati. Volio sam je i ona je mene. Voljela me je njena porodica. Moje smo izbjegavali, ali je sestri bila draga. Živio sam u strasnom strahu da ću biti isti kao svoj otac i da ja ne smijem imati djecu. Ispostavilo se da je njena ljubavi i pažnja bila dovoljne da me promijeni i da mi danas imamo dvoje prekrasne djece i živimo u porodici kakva je njena bila. Moj otac je umro a da nije dočekao unučad. Majka je živa i po stare dane nastojim joj osigurati sve sto nije imala u ranijim godinama.
Eto, toliko od mene i svaka vam čast sto djeci omogućavate da razmijene iskustva ali im i pokazujete kako razgovor, strpljenje i prijateljstvo mogu spriječiti svako nasilje.
