Kada ti nevjeruju

Bila sam žrtva nasilja. Uvijek su mi govorili kako su djeca zla i kako znaju biti grubi prema drugima. Ali nikada nisam shvatala da je to pravo nasilje. Tek kada je prošlo mnogo vremena ja danas o tome mogu govoriti i biti svjesna da sam bila žrtva. Niko mi nije vjerovao i niko nije razumio kako se osjećam. Bila sam 6 razred i tek sam promijenila školu i okruženje. Nisam imala prijatelja i tek sam pokušavala da se uklopim. Njih tri su smatrale da ja tu ne pripadam i željele sve učiniti da ja odustanem. Nije to bilo samo sitno djecje zadirkivanje, nego je to bio život u stalnom strahu od toga šta će se novo toga dana u školi desiti. Kome god bih ispričala svi su govorili da to nije moguće i da su one dobre učenice i nikada takvo nešto ne bi uradile. A nisu nikada pribjegavale fizičkom nasilju, ali je ono riječima bilo mnogo mnogo gore. Ponekad sam željela da me izudaraju samo da prestanu uvrede i dobacivanja. Bilo je perioda kada nisam uopšte išla u školu ili kada sam umjesto u školu odlazila u obližnji kafic kako bi roditelji mislili da sam u školi. Zaista je bilo teško tri godine trpiti to i ne znam kako sam izdržala. Danas je to iza mene. Upisala sam gimnaziju i nastojim ne razmišljati o njima iako me ponekad i danas prodje jeza od pomisli na njih. 

One su danas u drugoj školi. Čujem da prolaze isto ono što su meni radile. Tamo su naišle na nekoga kao što su one bile u našoj školi. Nekako se život poigra i često možemo postati žrtve svojih vlastitih igara.